Junak definisan

Na forumu stranice Stripovi.com kolega forumaš King Warrior je postavio temu, i posebno ovo pitanje koje slijedi, a koje me je navelo da sebi (i vama) napokon smisleno definišem junaka, i to vlastitim riječima. Ko zna, možda mi sada bude lakše pisati te junake.

King Warrior pita: Da li dobar strip ako ima junaka MORA imati i velikog negativca?

Ovisi o definiciji junaka. Ako junak mora učiniti velike stvari, onda se mora boriti protiv nepremostivih prepreka, koje drugi ljudi ne mogu preći i on je jedini koji to može. Samim tim, on je junak zbog toga što se bori gdje se svi ostali predaju.

Ako negativac nije velik, onda nije ni junak. Na primjer: cilj Tomu Cruiseu je da svi budu sretni i veseli kao on kroz nauk scijentologije. Samim tim, bori se da isti proširi što dalje i vlastitim primjerom daje na znanje svima da je to sve cool, i da je njegov najbolji način da izađu iz depresije, da se uspješnije izbore sa svakodnevnicom, da žive duže, ljepše itd.

U svojim očima, on je junak. I na stranu što ta kvazireligija doslovno eksploatiše svoje vjernike do smrti, ostaje činjenica da je “bolji život” ideal kome svi težimo i razlog za borbu. Ali da li je eliminacija patnje u potpunosti zaista ono što želimo? Da li stvarno želimo na taj način biti bolji, sretniji, debeliji; ili samim tim što gubimo i one najmanje razloge zbog kojih trpimo, gubimo i osnovni dio sebe? Ako se dovoljno isključimo iz svijeta oko nas, kao što to radi gosn. Cruise, nestaju i sve naše patnje, ali da li smo zbog toga sretniji, ili se samo zavaravamo da bez osnovnih poveznica s ljudima bolje živimo?

Ja mislim da nismo, te da su takvi ljudi – manji ljudi od nas ostalih. Ne kažem da ih treba pobiti, ali treba ograničiti njihov utjecaj. No to nije tema ovog teksta: poenta je da suočen s tim osnovnim karakterom ljudi, on i njemu slični nikada ne mogu biti opšte-prihvaćeni junaci – pa ni u stripovima koje proizvodi scijentološka crkva – jer je ono protiv čega se bore osnovni element onog što nas čini ljudima. Iako nas čini jadnima, neizravno proizvodi nevjerovatna zlodjela, patnja je osnovni pokretač svega na svijetu. Eliminacija svake vrste patnje znači eliminaciju ljudskosti i kako onda neko takav može biti junak osim u svojoj vlastitoj glavi?

Kad posmatramo razliku između stripova, i generalno priča, s jakim negativcima, i onih bez istih, posmatramo dvije različite vrste priča bez obzira na medij u kojem su ispričane. Bez sumnje, obje su poučne, ali pretežito prenose dvije različite poruke: jedna govori kako nijednu prepreku nije nemoguće preći; dok druga govori da, koliko god se trudimo, nekada nije moguće učiniti sve da bi se neka prepreka prešla na vrijeme. (Naravno, ako je tema priče prelaženje prepreka – što se uzima kao pretpostavka ovdje – i ako priča uopće ima poruku a nije samo bezumno tabananje junaka i negativca tabananja radi.)

Tačnije, druga vrsta priča nam govori da prepreka nije uvijek samo jedna. Između padajućeg aviona i Supermana se nalazi uvijek jedan ili više negativaca koje on otpuhne ledenim dahom i spasi dan. Ali bilo bi sigurno interesantnije da jednog dana, u bliskoj budućnosti, između Supermana i padajućeg aviona ne bude samo Lex Luthor, nego i neka vrsta raka koju je pokupio na Novom Kriptonu i zbog koje ne osjeća lijevu stranu tijela nikako. I da u isto vrijeme na drugom kraju kontinenta doktori skidaju masku sa lica Lois Lane – koja je prestala da diše.

Da li bi suočen s takvim posljedicama svoje nemoći Superman bio manji junak ako preživi, a ni putnici u avionu ni ljubav njegova života ne prežive? Ili bi ga čitaoci, mi, obični ljudi, samo više cjenili jer i usprkos tome što je izgubio gotovo sve, živi i radi, bori se za sve svoje suzemljane, iako bi svako razumio da se sutra baci u 10 tona kriptonita i nikada ne izađe.

Što nas dovodi do neke vrste zaključka, i obećavam da neću još dugo gnjaviti. Kada pređemo određene godine, ne smijem reći da prva vrsta priča prestaje biti relevantna (svakako da je uvijek lijepo podsjetiti se da je sve i uvijek moguće) ali druga vrsta priča postaje trunku bitnija. Postaje životnija, bliža svakodnevnici (čak i ako je smještena u svijet Supermana ili Spidermana) jer se svi mi lakše asociramo s porazima nego s pobjedama junaka koje pratimo. I samim tim, što je poraz snažniji, to nam je bitnije da vidimo kako se naš junak izvukao iz toga i kako nastavlja svoj život nakon takvih gubitaka koje je pretrpio. (Od najpoznatijeg svjetskog super-dvojca, Batman ima daleko više takvih priča, što ne znači da je Superman manji junak od njega – samo manji čovjek; ili više vanzemaljac ako baš moram biti precizan. Drugi primjer, bliži našem čitaocu stripa, je Sclavijeva priča Zagora s Helingenom u “Divovi dobra i zla”, nemojte me tjerati da tražim naslove ostalih dijelova te serije.).

Još bitnije pitanje koje sami sebi postavljamo nakon čitanja takve priče jeste: da li bih ja mogao nastaviti život da mi se takvo nešto desi? Nastaviti bespoštednu borbu protiv zla – ili se samo natjerati da ustanem ujutro i da odem na posao? Iz takvih priča zapravo više saznajemo o tome ko smo mi nego iz prve vrste. Drugim riječima, kao što će se svaki ljubitelj sportova složiti, lako je navijati za tim koji pobjeđuje; ili da vas još više razočaram u moje spisateljske sposobnosti, izvući ću iz naftalina staru narodnu mudrost koju zapravo tražim u cijelom ovom eseju: “U muci se poznaju junaci”.

P.S.: Kad smo kod Supermana, i Lex Luthor sebe vidi kao junaka koji će u konačnici spasiti svijet od te plavo-crvene prijetne iz svemira. Neka vrsta Macchiavelanske apsolutne demoraliziranosti i izopćenosti iz čovječanstva do te mjere da postaje veći vanzemaljac, pa samim tim i neprijatelj samom sebi, od Supermana.